Već decenijama Kafkino delo fascinira i izaziva da mu se priđe iznova.Sigurno ne samo zato što je to moda. Reč je o piscu koji je doista na svoj način rekao nešto bitno o čoveku našeg vremena.
Članci
Dokazano je, govorio je Panglos, da ništa ne može biti drukčije nego što je. Jer, budući da je sve stvoreno sa izvesnom svrhom, sve mora neminovno imati najbolju svrhu. Imajte na umu da su nosevi stvoreni da nose naočare, i zato mi imamo naočare. Noge su nam očevidno date da nose čakšire, i mi imamo čakšire.
Kada su jednog čuvenog engleskog filozofa pitali da li postoji nešto što je sasvim američko, originalno, on je odgovorio kratko: ’’Vitman’’.
Samo čovek koji je gladovao može pravilno da oceni vrednost hrane. Jedino mornari i stanovnici pustinja znaju pravu vrednost sveže vode. A samo dete, sa detinjom maštom, može da shvati vrednost stvari koje su mu dugo bile uskraćivane.
Čovjek plaća po gvozdenoj skali - za svaku snagu istom takvom slabošću, za svaku visinu odgovarajućom nizinom, za svaki uobraženi božanski trenutak istim tolikim vremenom u sluzi gmizavca.
Perl S. Bak je jedna od prvih žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost. Njen život u Kini kao američkog državljanina podstakao je njen književni i lični angažman u cilju poboljšanja odnosa između Amerikanaca i Azijata.
Kao i svaki stvaralac, Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821-1881) imao je dileme o svom radu, neretko je odbacivao ili spaljivao već napisane stranice rukopisa, ali ni u jednom trenutku nije izgubio veru u svoj rad, niti samosvest o vrednosti onoga što piše.
Prva polovina dvadesetog stoljeća svjedoči periodu književnog i šireg umjetničkog stvaralaštva koji je bio jedinstven ne samo za rusku književnost, nego i književnost uopće.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Radnici su bili odeveni u belo, a na rukama su imali rukavice blede lešne boje. Svetlost je bila smrznuta, hladna, sablasna. Jedino je od žutih cevi mikroskopa uzimala nešto bogate i žive materije, i ležala duž uglačanih cilindara kao buter, jedna sočna traka za drugom, u dugoj perspektivi niz radne stolove.
"A ovo je", reče direktor otvarajući vrata, "sala za oplođavanje."
Video sam kako istorija stoji na ivici euforije 1989. godine. Bukurešt. Zvanični miting sazvan od Partije. Na trgu masa navikla na sve. I iznenada se ljudska masa neočekivano i neobjašnjivo pomaknu prema vladinom balkonu. I, ne odolevši pred impulsom materijalizovane mržnje, Čaušesku ustuknu pola koraka koji je postao sudbonosan. Sve ostalo, krah režima, streljanje zlosutnog para, nova Rumunija, počelo je od tih nekoliko centimetara odstupanja.
Gdje se djeca smiju,
tu mi je moja zemlja više strana
nego sve zemlje
svijeta.
Daj mi da vidim svršetak tvog leta,
mir tvoga kretanja što mi nemir snio