Mi svoju brigu ne možemo prepustiti nikome, i moramo se učiti moći ljubavi, da od života ne stvorimo mučilište
Članci
Morao sam da izmislim da si nešto sasvim,
sasvim trajno.
Drukčije ne bih izdržao
okovan u ova usijana rebra.
Ima pesama koje naviru iz plavetnila ljubičica, iz prašine hiljada seoskih puteva. Ovo je jedna od njih.
Prijateljevao je s Jamesom Joyceom, a 1969. godine dobio je i Nobelovu nagradu za književnost. Djela koja je stvarao, stvarao je u doba filozofskog egzistencijalizma i književnog postmodernizma, a najvažnija karakteristika koja označava njegovo dramsko stvaralaštvo jest teatar apsurda.
Video rad-esej-kolaž o engleskoj književnici i jednoj od najvećih umetnica modernističke književnosti.
Šesnaesti vek označio je period uzdizanja španske države. Ona je uspela da dobije epitet najmoćnije države sveta. Uz uspostavljeno jedinstvo na poluostrvu, sa čitavim novim kontinentom koji je trebalo istražiti, izgrađen je identitet moćne monarhije i zemlja počinje da cveta.
Bio je fasciniran mašinama i naukom i optimistički je gledao u budućnost. Upravo je na taj način uspeo da nađe svoj izraz i u svekolikoj umetnosti.
Premda je po svojoj popularnosti u širim krugovima pomalo zapostavljen u odnosu na suvremenika i sunarodnjaka Milana Kunderu, opus Bohumila Hrabala itekako je važan dio češke, ali i europske proze.
Život je, zapravo, vrlo jednostavna stvar, i čovjek treba uložiti puno napora da je pokvari.
Imade li ti išta lijepo iz muslimanskog života za opjevat’, nego kako imama Sefića šćer vrcka kroz bašču s ibrikom u ruci? Lijepo žensko nije grijeh pogledati, ali preko tuđih taraba ćuriti i telaliti to po novinama – ne ide. I to ti malo, okren'o si pjevanije po priredbama. Gdje će ti duša, to je tvoja briga. Moja je briga obraz Šantića. OBRAZ, razumiješ li? Od kada je djed Petar, Bog da mu duši prosti, sišao u ovu čaršiju, mi smo se, Šantići, s muslimanima lijepo pazili i još pazimo. Pošteni su ljudi, dobre komšije. I stalne mušterije... – tako je Pero govorio mlađem bratu