Ako čovjek tako lako zaboravlja da je proklet, onda je to stoga što je proklet oduvijek.
Članci
Pitaju te šta znači tvoja pesma. Zašto ne pitaju drvo jabuke šta znači njen plod – jabuka? Da ume da govori, drvo jabuke bi im, po svoj prilici, odgovorilo: „Zagrizite u jabuku pa ćete videti šta znači!“
Tragajući za nekim tematskim odgovorima lutao sam po web prostranstvima gdje naletjeh na ime i prezime Mubere Mujagić, u svijetu ugledne poetese iz Sarajeva. Davno u osamdesetim sam se o ovo ime „očešao“, ali vođen ondašnjim mladalačkim prioritetima nisam tome pridavao veće pažnje. Uostalom u ono vrijeme je bilo dosta drugih i jačih tema, zavladala je ekonomska revolucija Ante Markovića, u Beograd su tako nekako, u ta doba, iz Sarajeva bježali ondašnji sarajevski disidenti, partijski kadrovi poput Esada Ćimića i Vojislava Šešelja, a ja sam tada bio mlad i zaljubljen, nesputano uživao u studentskim vragolijama vjerujući u neuništivost poretka čija je ideološka potka bratstva i jedinstva bila utemeljena „u krvi najboljih sinova i kćeri“ ondašnje domovine. U sve to sam tada čvrsto vjerovao, poput mnogih drugih, pa mi nije bila važna usputna priča o slučaju Mubere Mujagić.
Prvi grad koji je dobio tu titulu je Edinburgh u Škotskoj. Većina gradova književnosti nalazi se u Europi, samo jedan u Americi – Iowa, nekoliko u Južnoj Americi i jedan u Iraku – Bagdad.
Kada piše roman, pisac bi trebalo da stvara žive ljude; ljude, ne likove. Likovi su karikature. Ako pisac može da ljude učini živima, možda neće imati velike likove u svojoj knjizi, ali je moguće da će njegova knjiga biti celovita, entitet; roman.
Doduše, pričalo se i to da je nekad davno dobio posao u Pošti, ali da nije izdurao ni mjesec dana, jer su ga uhvatili kako kompletne pošiljke baca u peć, a njegovo navodno objašnjenje je bilo da među pismima mora biti i onih koja sadrže tužne vijesti, pa je htio poštedjeti primaoce.
Htio bih napisati sve što vidim, ali ne tako kako vidim, nego u potpunosti. Ne bih bio sposoban točno ispričati ni najsjajniji stvarni događaj i njega bih trebao uresiti.
Haribde, Scile i ti, Kiklope ćoravi, Vikend pirati ringlica zlatnih, Kompas je knjiga, vrijeme zaboravi. Kakva je dreka? S puta, brukvom ko sabljom noseve režem Snove i vjetar u jarbole prežem Strpljena priča, putovanje što čeka Bljesak sunca i kitova jeka Navigare, za malo para, Biće tu čuda dok stasa,
Ivona, unuka poslednjeg gusara,
sa Vrbasa.
Podijelili su i Tebe
da lakše vladaju nama.
O, kad bi mogli i zrak bi
sapeli granicama.
Prava opasnost po pisca nije toliko mogućnost (i često sigurnost) progona od strane države, koliko mogućnost da bude očaran značajkama države
