Rimska kultura, posljednja velika kultura starog svijeta, stvorena je na helenističkom naslijeđu. No, grčka i rimska kultura počivale su na drugačijim vrijednosnim sustavima.
Grčki umjetnici bili su duboko religiozni i njihovo najveće arhitektonsko dostignuće bio je hram. Oni su u svom umjetničkom izražavanju tragali za općim, za idealnom formom, tražili su sklad u jednostavnosti i promišljenom proporcioniranju. Ishodište njihove umjetnosti bilo je u misaonom.
Slavoluk Septimija Severa, Rim
Rimljani su se, naprotiv, kao veliki praktičari, bavili konkretnim, pojedinačnim stvarima. Rimski je umjetnik tražio inspiraciju u iskustvu, u svijetu oko sebe, prikazujući ga onakvim kakav on jest. On arhitekturu shvaća kao formu kojom se zatvara uporabljivi prostor određene namjene. Zbog toga gradi veličanstvene akvadukte, mostove, ceste, kazališta. Za njega hram nije samo mjesto gdje se čovjek obraća Bogu nego i izraz moći vladara koji ga je sagradio.
Na svom vrhuncu, Rimsko Carstvo protezalo se od Perzije na istoku do Škotske na zapadu, obuhvaćajući čitavo područje koje danas nazivamo zapadni svijet. Seneka je rekao da su Rimljani ratovali s mačem u jednoj i lopatom u drugoj ruci. Pružajući osvojenim zemljama sve blagodati svoje civilizacije, širom carstva gradili su ceste, mostove i čitave gradove koji su bili Rim u malom, sa svim funkcijama gradskog života.
Rimska je kultura bila izrazito urbanog tipa, s gradovima koji su bili brižno planirani kako bi zadovoljili sve potrebe svojih stanovnika. Povodom važnih događaja vladari su priređivali velika javna slavlja, a jedan od takvih događaja bio je i doček vladara koji se vraćao s pobjedonosnih osvajačkih pohoda. Vrhunac svečanosti bio je prolazak povorke kroz slavoluk – simbol pobjede.
Slavoluk Septimija Severa, Rim
Slavoluci su odraz praktičnog rimskog duha. Luk, kao konstrukcija, uz svod i kupolu, izum je rimskih graditelja koji im je omogućio da stvore takve monumentalne građevine kao što su Koloseum ili Panteon. Ali samo je rimski umjetnik mogao utilitarnu, inženjersku konstrukciju izdvojiti od njezine funkcije i pretvoriti je u spomenik. To nije bio samo slučaj s lukom: Trajanov stup, visok 40 metara, obavijen spiralnim reljefom s prikazom prizora iz bitke protiv Dačana, stojeći usamljeno na Trajanovom forumu, nosi u sebi istu ideju.
U oblikovnom smislu, trijumfalni luk prijelazni je oblik između skulpture i arhitekture. To je monumentalni ulaz koji ne vodi u neki zatvoreni prostor, on je element urbanističke organizacije, ali i skulptorsko djelo.
Iako je luk sam po sebi plošna forma, kod slavoluka on se nalazi u masivnom zidu u kojem se gotovo pretvara u svod. Luk je sa strana bio pridržan kratkim zidovima na kojima su se nalazile skulptorski obrađene ploče. Iznad vijenca bila je atika, niski zid koji je služio za konstruktivno učvršćenje. Na njoj se nalazio natpis, urezan ili načinjen od brončanih slova, a nosila je i slobodnostojeće skulpture, obično od pozlaćene bronce.
Prvi slavoluci bili su jednostruki, kasnije su se počeli pojavljivati trostruki lukovi, jedan veći središnji luk i dva manja sa strane. Taj je oblik zbog stabilnosti zahtijevao veći i viši vijenac.
Trajanov slavoluk u Anconi
Prvi komemorativni lukovi potječu iz II. st. pr. Kr.; Stertinius ih je posvetio svom pobjedonosnom pohodu u Španjolsku, ali tek su od Augusta i njegovih neposrednih nasljednika slavoluci postali ustaljeno obilježje umjetničkog izražavanja. Carevi poput Hadrijana, Trajana ili Septimija Severa gradili su slavoluke po čitavom Carstvu; u samom Rimu zabilježeno ih je više od pedeset. Najčešće su bili smješteni na važnim gradskim točkama, na primjer na ulazu na forum. Ponekad, kao u Timgadu u Alžiru, u gradskim su se zidinama nalazili otvoreni slavoluci koji su u razdoblju mira imali ulogu gradskih vrata. Drugdje, primjerice u Canosi, Asti i u Aquinu, opkoračili su pristupnu cestu izvan gradskih zidina. Položajno je možda najspektakularniji bio slavoluk u Anconi koji se uzdizao na kraju lukobrana dominirajući pogledu i s kopna i s mora.
Osnovna arhitektonska forma prvih slavoluka ostala je tijekom vremena gotovo nepromijenjena. Ono što se mijenjalo bila je skulptura, odnosno način umjetničkog prikaza koji je pratio razvoj slobodnostojeće skulpture. Konstantinov slavoluk u Rimu iz IV. st. ukrašen je skulpturama koje potječu sa starijih spomenika iz doba Trajana i Hadrijana. Dio reljefa je iz Konstantinova doba, a to je njegov prikaz kako po ulasku u Rim drži govor Senatu i narodu. Kompozicija je strogo simetrična, car je u središtu licem okrenut prema promatraču, a svi ostali likovi prikazani su iz profila. Dvije statue u kutovima govornice, okrenute frontalno kao i car, prikazuju careve Marka Aurelija i Hadrijana. Ovdje se već nazire određena ukočenost i shematiziranost oblika, karakteristična za ranokršćansko razdoblje i zamiranje antičke umjetnosti.
* * *
Slavoluci nisu bez razloga postali simbol Rimskog Carstva. Oni su utjelovljenje jedne velike kulture na čijim zakonima, religiji i tehničkim dostignućima počiva naša današnja civilizacija. Slavoluk je, nakon što je vojskovođa prošao kroz njega, simbolički označivši svoj ulazak u nove zemlje, ostajao kao trajni podsjetnik na pobjedu. Reljefi kojima je bio ukrašen prikazivali su prizore iz borbe, carevu povorku ili neki drugi stvarni događaj i zato je slavoluk imao i vrijednost povijesnog dokumenta i svjedoka jednog vremena.
Autor: Suzana Dobrić Žaja
