Beograd ju je odbacivao, a Njujork obožavao: Slikarka i pjesnikinja Milena Pavlović Barili vječito između dva suprotna svijeta

Foto: Google

Tridesetih godina 20.vijeka Kraljevina Jugoslavija nije vidjela ni zadržala veliki talenat kome se Njujork klanjao. Za najtalentovaniju i najobrazovaniju slikarku nije bilo mjesta u rodnoj zemlji. Milena Pavlović Barili našoj sredini bila je nepoznata do sredine 20. vijeka iako je uvijek voljela svoju rodnu zemlju i u njoj pokušavala da pronađe svoje mjesto pod suncem.

piše: Ilijana Božić

Pozicija i uloga žene u društvu bila je u drugom planu, ne samo na Balkanu nego u cijeloj Evropi, pa i svijetu. Ako pogledamo kroz vrijeme primjetićemo mali broj žena u umjetnosti. To nije zbog toga što žene nisu imale talenta, nego što su im kroz istoriju dodjeljivane drugačije uloge, koje nisu podrazumijevale umjetnost. Tridesetih godina 20.vijeka Kraljevina Jugoslavija nije vidjela ni zadržala veliki talenat kome se Njujork klanjao. Za najtalentovaniju i najobrazovaniju slikarku nije bilo mjesta u rodnoj zemlji. Milena Pavlović Barili našoj sredini bila je nepoznata do sredine 20. vijeka iako je uvijek voljela svoju rodnu zemlju i u njoj pokušavala da pronađe svoje mjesto pod suncem. Njene modne ilustracije objavljivane su u „Vogu“ četrdesetih godina prošlog vijeka. Skupila je u sebi talente i lakoću življenja jedne Italije, ali i vječitu tugu, misaonost i tradiciju jedne Srbije.

Jasno je izražavala ljubav prema svojoj domovini u pismima majci sa kojom je bila posebno bliska. Pisala je:

Znaš mamo, na dnu moje duše ima jedan plamičak, kao kandilo koje se nikad ne gasi, uvek je živo i treperi, a to je moje srpsko poreklo. Svet je divan. Zemlje lepe, ljudi interesantni, ali ni jednu varoš ne volim kao što Beograd volim rano ujutro. I nigde mi nije nebo lepo kao noću iz naše požarevačke avlije. Ni u Španiji, ni u Italiji! Naše je najlepše!

Milena Pavlović Barili je jedini afirmisani predstavnik nadrealizma u srpskom slikarstvu. Njene slike ispunjene su romantičarskim raspoloženjem, na njima se jedan lik, upravo njen, transformiše u različito projektovane osobe sa različitim atributima kao nosiocima bogatih simboličnih značenja. Na njenim slikama se mogu čitati mudrosti meditacije i života kroz čest prikaz lampe. Prepoznaje se i čin predavanja, žrtvovanja i ljubavi kroz prikaz plamena i žiška.

Govorili su da je graciozna i ljepša od svojih slika. Zračila je harizmatičnom ljepotom i lako osvajala aristokratske krugove. Bila je krhkog zdravlja i zamišljena nad vječitim temama života i smrti. U jednostavnoj haljini, bez nakita, sa šeširićem koji je sama napravila, Milena Pavlović Barili očaravala je svojom pojavom.

Talenat rođen ukrštanjem dva suprotna svijeta, patrijarhalnog i modernog

Milena Pavlović Barili rođena je 5. novembra 1909. godine u Požarevcu. Bila je dijete ljubavi, prvo i jedino dijete Srpkinje Danice Pavlović i Italijana Bruna Barilija. Danica Pavlović bila je potomak najstarije Karađorđeve kćerke Save, studirala je klavir i pjevanje na Minhenskom konzervatorijumu. Tamo je upoznala Bruna Barilija. Kasnije se iz pisama saznaje da je bila očarana njegovom duhovitošću i talentom. Bruno Barili bio je kompozitor, pjesnik, muzički kritičar, pisac nekoliko knjiga. Ovo je važno napomenuti jer su roditelji imali veliki značaj u formiranju ličnosti i karaktera Milene Pavlović Barili.

Budući da su joj roditelji poticali iz različitih sredina, tako se i Milena Pavlović Barili uvijek nalazila između dva suprotna svijeta, između Požarevca i Rima, patrijarhalnog i modernog. To je bilo veoma teško za dijete, ali je pozitivno uticalo na njeno stvaralaštvo i umjetnički talenat. Prema sjećanjima njene majke Milena Pavlović Barili bila je čudo od djeteta. Do dvanaeste godine obrazovala se u ova dva grada, naizmjenično. Sa dvanaest godina primljena je u „Umetničku školu“ u Beogradu, kao „vunderkind“. Potom odlazi u Minhen da bi se u privatnoj školi pripremila za prijemni ispit Minhenske akademije. Profesor akademije Franc fon Štuk radove Milene Pavlović Barili obilježio je kružićima, kao radove koji se izdvajaju. Na njenom svjedočanstvu sa prijemnog ispita zapisano je : „ Na ovaj talenat obratiti naročitu pažnju“.

Majka Danica Pavlović, znala je da govoriti strane jezike znači otvoriti sebi još jedan prozor kroz koji se može gledati u svijet. Tako je malu Milenu učila da priča italijanski, njemački i francuski. Djevojčica sa 5 godina tečno čita i piše tri jezika. Majka je znala da je najvažnije da njeno dijete vidi svijet, pa su stalno putovale, što je u Mileni razvilo nomadski duh. Danica Pavlović je na taj način pokušavala da svoje dijete integriše u evropski milje, blještaviji i uvijek otvoreniji za talente, a dobro je znala da je njena kćerka veliki talenat. Nije željela da je brak sputa u ostvarivanju karijere. Milena Pavlović Barili bila je oduševljena Parizom, zaljubljuje se u taj grad, u Luvr, u Versaj, u svijetle krovove i velike parkove. Od oduševljenja joj se zdravlje pogoršava, što se dešavalo svaki put kada osjeti veliko uzbuđenje i ljubav prema nečemu. Svaku njenu ljubav i strast prati neka nova bolest koja joj oslabi tijelo. Prvi put se zaljubila vatreno i stidljivo i to u Rudolfa Valentina.

Beograd i Jugoslavija nemaju razumijevanja za talenat Milene Pavlović Barili

Godine 1929. Milena Pavlović Barili priređuje prvu samostalnu izložbu u Novinarskom domu, u Beogradu. U sjećanjima na tu izložbu majka Danica Pavlović relativno je suzdržana, ali ipak bijesna na sredinu, koja kao da se trudila da sputa talentovane i krhke osobe. Malograđanština, birokratija, te palanački duh nisu imali razumijevanja. Milena Pavlović Barili nije shvatala kako stvari u njenom rodnom kraju mogu biti tako loše. Ona pokušava da pronađe službu u Jugoslaviji, ali joj to ne polazi za rukom. Za nju nema mjesta ni u Požarevcu, ni u Šidu, čak ni u Velesu, ni u Tetovu. Kao da Jugoslavija nije željela Milenu Pavlović Barili. Nakon tog razočarenja ona je poželjela da ode u Španiju, zemlju vatre i flamenka. Milena je tamo uzbuđena i srećna. Zabilježeno je da je jedne večeri istrčala na podijum, uzela kastanjete i počela da igra flamenko. Kasnije će naići na odbacivanje od strane jugoslovenske ambasade. Godinu 1935. provela je u Beogradu, gdje je primjetila da je nepoželjna. Baš kada je htjela da se vrati u Pariz dobija ponudu da uradi portret svoje dalje rođake, jugoslovenske kraljice. Poslije godinu dana čekanja preko maršalata Dvora dobija obaviještenje da neće raditi portret i kao utjehu četiri hiljade dinara. Povrijeđena, razočarana i ljuta zauvijek je napustila Jugoslaviju, Beograd i Požarevac.

Lutajuća duša, slikarka blagih snova i nemira

Nakon operacije i kratkog oporavka zajedno sa majkom odlazi u London. Danica Pavlović je željela da se Milena integriše u engleski umjetnički svijet. Oduševljena slikala je London, njegove ulice i kuće, a potom napravila izložbu u „Blumsberi galeriji“ 1931. godine. Milena Pavlović Barili je bila zadovoljna izložbom, ali njena majka nije bila zadovoljna prodajom. Iznenada se Danica Pavlović razboljela i napustila svoju kćerku. Njenim odlaskom kao da je nastao nov period oslobođenja u životu mlade slikarke. Milena Palović Barili još neko vrijeme boravi u Londonu, a potom odlazi u Pariz i uprkos majčinoj zabrani biva okružena ljudima koji su je podsjećali na oca, stalnog vagabunda koji nikada nije bio sa svojom porodicom. Druži se sa Bretonom, Polom Valerijem, Fargom, Lotom, Kasuom. U galeriji „Mlada Evropa“ održava prvu parisku izložbu. Na svoja platna izlila je sve svoje nataložene fantazije, sve svoje snove prepune lepeza, velova, grčkih bogova. Ova izložba je pokazala da se u njoj rodila slikarka blagih snova i nemira. Smatralo se da je Milena Pavlović Barili krenula putem metafizičkog slikarstva. Njena najbolja djela su „Devojka s velom“, „Devojka s lampom“, „Slikarka sa strelcem“ i ključno djelo „Autoportret“.

Direktor galerije Antonio Anjante, postaje njen obožavalac. Tajanstvena Milena Pavlović Barili nije bila zainteresovana za svoje udvarače. Ovom izložbom izašla je iz uštogljenog akademizma. Tadašnji nadrealisti su je uznemirili a Lot dotukao. Iskritikovao je njene slike, te kazao da nipošto ne treba da slika portete. Parizom su počele da kruže priče kako je Milena Pavlović Barili u incestuoznoj vezi sa majkom, koje je proširio Sava Šumanović, da bi kasnije to demantovao, kazavši da je te priče plasirao Vaše, kome se Milena Pavlović Barili izuzetno dopala. Ona je bila zblanuta i šokirana. Muza Lotovog kružoka, slikarka Kiki objasnila je Mileni Pavlović Barili da treba da pronađe muškarca, kako bi demantovala svoje ljubomorne udvarače. Ubrzo se zaljubila u jednog pijanistu iz jugoistočne Azije, ali o tome nema mnogo zapisa.

Talentovana slikarka ubrzo odlazi u Rim kod oca. Tamo otvara izložbu na kojoj se okupilo mnoštvo italijanskih grofica i markiza, pjesnika i kritičara. Milena Pavlović Barili je blistala. Tada joj je italijanska vlada ponudila državljanstvo, što je ona odbila. Mogo je voljela Jugoslaviju, ali predstavnici tadašnje jugoslovenske ambasade nisu došli na njenu izložbu i odbili su da joj pomognu u finansijskoj krizi.

Ubrzo je otkrila opus i djela Dantea Gabrijela Rosetija i prerafaelističko slikarstvo. Ono ju je u potpunosti promijenilo, formiralo njenu duhovnu sigurnost i razjasnilo neke vječne dileme. Rosetijeva „Beata Beatriks“ našla je svoj odraz u mnogim Mileninim slikama kao što su   „Usnula lepotica“, „Melanholija“, i mnoge druge. Njene slike pune su dinamike, akcije i pokreta. Na njima nema mira i statičnosti. I sama je bila takva. Često je radila autoportrete. Na prvim autoportretima primjetni su njeni uplašeni pogledi. Već na autoportretu iz 1936. godine vidi se promjena, pogled joj je odavao tajnu.

Amerika otvara vrata tajanstvenoj slikarki

U tom periodu bilo je izvjesno da se centar umjetnosti premješta u Njujork. Jedva je uspjela da skupi novac za odlazak u Njujork, ali joj se činilo da će tamo imati sreće. Otuda je pisala svojoj majci:

Mamo moja, kad smo sirotovale, gladovale, mrzle se i jednu obuću nosile, bila si pored mene; a sad kad tvoja Milena ima dve sobice, kupatilo i telefon na raspoloženju, sad nisi sa mnom, maco moja!

Danica Pavlović i dalje je zahtijevala da se njena kćerka dobro uda. Milena Pavlović Barili nije izvještavala majku o svim svojim susretima sa poznatim muškarcima počevši od Hercoga Franc Jozefa Habzburškog do Alfreda de Lijagara, princa Faradina, koje je prikazala na svojim slikama. Bila je nesrećno zaljubljena u Kubanca Rodriga Gonzalesa, ali ta ljubav nije imala budućnost. Slike i pjesme koje je stvarala u Americi bile su ispunjene nostalgijom za rodnim krajem. Svijetu je otkrila i svoje pjesme. Prema riječima njene majke, najviše je voljela da piše pjesme na španskom. Međutim, pronađene su samo pjesme na italijanskom, izuzev jedne na francuskom jeziku. U Italiji sz njene pjesme hvalili, objavljivali njene slike, fotografije i crteže. Sve one su bez naslova, lične i ispovijedne.

Radila je ilustracije za „Vog“, „Taun end Kantri“ i živjela je malo bolje nego u Parizu. Crtala je dame u jednostavnim haljinama, sa spuštenim strukom ili dekolteom nepravilnog oblika koji obnažuje ramena ili leđa, ukrašene perlama, ogrlicama, minđušama. Svjetske žene crtala je po uzoru na sebe.

Radila je reklame za firmu „Bonvit teler“, za „Hajensove“ čarape i nezaboravne sličice za miris „Eskejp“. U tim zečićima, ptičicama, cvijeću vidi se ona Milena Pavlović Barili za koju su govorili da je največi talenat za dekorativno. Svoje radove slikala je uljem na platnu. Poslije „Voga“ radila je za mnoge magazine kao što su „Šarm“, „Glamur“, „Bazar“ i drugi. Njen posao krenuo je tako dobro jer je urednik „Voga“ bio njome fasciniran. Ona nije bila oduševljena da radi komercijalni dizajn ali u to vrijeme slične poslove su radili Dali, Bajer, Bobritski. Tih godina Njujork su osvajali nadrealisti. Poslije modernista tridesetih godina Pikasa, Miroa, De Kirika dolaze nadrealisti. Milena Pavlović Barili pošla je u Ameriku da bi vidjela veliku izložbu modernista 1942. godine. Nadrealizam je proširio njene vidike, ali je i unio konfuziju u njen patrijarhalni i kozervativni duh. Nije joj uvijek najbolje išlo na poslovnom planu. Nedostajala joj je majka, a muškarac njenog života, onaj kojeg je prizivala u svojim sjetnim pjesmama i na platnima punim čežnje, nije se pojavljivao.

Krajem 1943. godine Milena Pavlović Barili udala se za dosta mlađeg Roberta Goslena. Smatra se da je ušavši u njegov život, promijenila i svoj što se zaključuje po slikama s manjim poetskim značenjem i portretima koji su postajali naturalistički. Godine 1944. dok su se vraćali klizavim putem na konju, ona pada i povrjeđuje kičmu. Šest mjeseci je ležala u gipsu. Za to vrijeme Goslen je bio brižan ali često odsutan. U knjizi „Tajni život slavnih Srpkinja“ Isidora Bjelica dolazi do skandaloznih činjenica da je Goslen bio homosksualac, te da su Njujorkom kružile priče o njegovoj biseksulanosti. Umrla je 1945. godine u Njujorku a njena smrt se tumačila na više načina. Jedni su tvrdili da je umrla od posljedica pada s konja, a drugi da je umrla od srčanog udara. Isidora Bjelica u svojoj knjizi „Tajni život slavnih Srpkinja“ navodi da je Milena Pavlović Barili bila čak i u službi špijuna, te da je možda ubijena od strane neke tajne službe.

Tek pedesetih godina prošlog vijeka nakon izložbe u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, srpska javnost se više zainteresovala za sjajnu slikarku. U njenom rodnom Požarevcu 1962. godine otvorena je galerija u kojoj se danas nalazi oko 800 njenh radova.

Nadajmo se da će se nešto promijeniti na našem podneblju, da ćemo znati prepoznati, podržati i sačuvati velike talente. Da ih nećemo odgurnuti kao što se dešavalo kroz istoriju. Nesrećni život velike slikarke još jedan je primjer odbacivanja pravih vrijednosti. A ona je svoj uspjeh doživljavala tek onda kada je donosio dobrobit rodnoj zemlji.

Autor: Impuls