fbpx

Nicholas Carr: DA LI NAS GUGL ZAGLUPLJUJE?

Ideja da bi naši umovi trebalo da rade kao super brze mašine za obradu podataka ne samo da je ugrađena u funkcionisanje Interneta, već je i njegov vladajući poslovni model. Što brže surfujemo – što više linkova kliknemo i sajtova posetimo – to Gugl i druge kompanije imaju više prilika da prikupe informacije o nama i zasipaju nas reklamama.

google watch 292x3001

 „Dejv, stani. Stani, hoćeš li? Stani, Dejv. Hoćeš li stati, Dejv?“ Tako superkompjuter HAL preklinje neumoljivog astronauta Dejva Boumana u čuvenoj i neobično dirljivoj sceni pri kraju Stenli Kjubrikove Odiseje u svemiru 2001. Nakon što ga je neispravna mašina zamalo usmrtila šaljući ga u duboki svemir, Bouman smireno, hladnokrvno isključuje memorijska kola koja upravljaju njenim veštačkim mozgom. „Dejv, moj um nestaje“, očajno kaže HAL. „Mogu to da osetim. Mogu to da osetim“.

Ja takođe mogu nešto da osetim. Tokom poslednjih nekoliko godina imam neugodan osećaj da se neko, ili nešto, vrzma po mom mozgu, menja mapu neuronskih kola, reprogramira memoriju. Koliko ja mogu da kažem, moj um ne nestaje, ali se menja. Ja ne razmišljam onako kako sam ranije razmišljao. Ja vrlo snažno osećam kada čitam. Ranije mi je bilo lako da se uronim u knjigu ili poduži članak. Moj um bi se uključio u tok neke priče ili nekog argumenta, i ja bih proveo sate prateći duge delove štiva. To je sada retkost. Sada moja koncentracija često odluta posle dve ili tri strane. Uzvrpoljim se, izgubim nit, počinjem da tražim nešto drugo da radim. Osećam se kao da stalno prisljavam svoj neposlušni mozak da se vrati tekstu. Duboko čitanje, koje mi je nekada bilo prirodno, postalo je borba.

Mislim da znam šta se događa. Već više od jednu deceniju, ja provodim mnogo vremena onlajn, pretražujući i surfujući kroz golemu bazu podataka na internetu, kojoj i sam ponekada doprinosim. Meni kao piscu, veb je bio dar sa neba. Istraživanje koje je nekada zahtevalo dane provedene u biblioteci sada može da se obavi za nekoliko minuta. Nekoliko pretraga na Guglu, par brzih klikova na hiperlinkove i ja sam pronašao neku slikovitu činjenicu ili jezgroviti citat, koji su mi potrebni. Čak i kada ne radim, ja ću vrlo verovatno da prevrćem po informacijama na vebu i pišem i-mejl, pregledam medijske naslove ili blogove, da gledam video snimke i slušam podkastove, ili prosto da skačem sa linka na link. (Za razliku od fusnota, sa kojima se nekada porede, hiperlinkovi ne samo da upućuju na povezne radove, oni vas guraju prema njima.)

Za mene, kao i za druge, internet je postao univerzalni medijum, kanal za većinu informacija koje prolaze kroz moje oči i uši i ulaze u moj mozak. Neposredan pristup tako neverovatno bogatom skladištu podataka donosi mnoge prednosti, i one su naširoko opisane i sa pravom pohvaljene. „Savršeno sećanje silikonske memorije“, napisao je Klajv Tompson, autor časopisa Vajerd (Wired), „može da bude ogromna blagodet za razmišljanje.“ Ali ta blagodet ima svoju cenu. Kao što je teoretičar medija Maršal Mekluan istakao još 60-ih godina prošlog veka, mediji nisu samo pasivni prenosnici informacija. Oni obezbeđuju građu za razmišljanje, ali oni takođe i oblikuju proces razmišljanja. A čini se da Internet umanjuje moju sposobnost da se koncentrišem i duboko razmišljam. Moj um sada očekuje da dobije informacije u obliku u kom ih Internet prenosi: kao brzo tekuću struju čestica. Nekada sam bio ronilac u moru reči. Sada klizim po njihovoj površini kao vozač džet-skija.

Ja nisam jedini. Kada spomenem svoje teškoće sa čitanjem prijateljima ili poznanicima – među kojima su većina knjiški ljudi – mnogi kažu da imaju isto iskustvo. Što više koriste veb, to moraju više da se bore da ostanu usresređeni na neko duže štivo. Neki blogeri koje pratim takođe su počeli da spominju ovu pojavu. Skot Kar, pisac bloga o onlajn medijima, nedavno je priznao da je u potpunosti prestao da čita knjige. „Diplomirao sam književnost i bio sam nezasiti čitalac knjiga“, on je napisao. „Šta se dogodilo?“ On nagađa odgovor: „Šta ako ja čitam isključivo na vebu ne samo zato što se promenio način na koji čitam, odnosno zato što ja samo tragam za pogodnošću, već zato se promenio način na koji JA RAZMIŠLJAM?“

Brus Fridman, koji redovno bloguje o primeni kompjutera u medicini, takođe opisuje kako je Internet izmenio njegove mentalne navike. „Ja sam sad skoro potpuno izgubio sposobnost da čitam i usvojim poduže članke na vebu ili u štampi“, napisao je on ranije ove godine. Patolog koji je dugo bio nastavnik na Medicinskoj školi Univerziteta u Mičigenu, Fridman mi je u telefonskom razgovoru objasnio taj svoj komentar. Rekao je da je njegovo razmišljanje poprimilo „staccato“[1] svojstvo, odražavajući način na koji on brzo pregleda kratke pasuse teksta iz mnogih onlajn izvora. „Ne mogu više da čitam Rat i mir“, priznao je. „Izgubio sam sposobnost za to. Čak mi je i upis na blogu duži od tri ili četiri paragrafa postao previše. Samo ga ovlaš preletim.“

Anegdote same po sebi ne dokazuju puno. I mi još uvek čekamo da dugoročni neurološke i psihološke eksperimente pružite konačnu sliku o tome kako internet utiče na naše saznajne sposobnosti. Ali nedavno objavljeno istraživanje o navikama u onlajn pretraživanju, koje su sproveli naučnici sa Univerziteta Koledž London, nagoveštava da se verovatno nalazimo usred velike promene u načinu čitanja i razmišljanja. U okviru petogodišnjeg istraživačkog programa, naučnici su ispitali kompjuterske dnevnike koji dokumentuju ponašanje posetilaca dva popularna sajta za pretraživanje; prvim upravlja Britanska biblioteka, a drugim jedan britanski obrazovni konzorcijum koji obezbeđuje pristup naučnim člancima, elektronskim knjigama i drugim izvorima pisanih informacija. Oni su ustanovili da ljudi prilikom upotrebe tih sajtova manifestuju „jedan oblik površnosti u ponašanju“, skačući sa jednog na drugi izvor i retko se vraćajući već posećenom izvoru. Uobičajeno, oni ne čitaju više od jedne ili dve stranice nekog članka ili knjige pre nego što „skoče“ na drugi sajt. Ponekada sačuvaju neki dug članak, ali nema dokaza da mu se ikada vrate i zaista ga pročitaju. Autori studije izveštavaju:

Jasno je da korisnici ne čitaju onlajn u tradicionalnom smislu; uistinu postoje znaci da se, dok korisnici vodoravno pretražuju naslove, stranice sa sadržajem i apstrakte u potrazi za lakim i brzim dobicima, pojavlju novi oblici „čitanja“. Skoro da se čini da oni idu onlajn zato da bi izbegli čitanje u tradicionalnom smislu.

Zahvaljujući sveprisutnosti teksta na Internetu, da ne spominjem popularnost SMS poruka, može biti da mi danas čitamo više nego 70-ih ili 80-ih godina prošlog veka, kada je televizija bila naš glavni medij. Ali to je drugačija vrsta čitanja, i iza nje stoji drugačija vrsta razmišljanja – moža čak i novi osećaj ličnog identiteta. „Mi nismo samo ono šta čitamo“, kaže Merien Volf, razvojni priholog sa Univerziteta Tafts i autor knjige Prust i lignja: priča i nauka o mozgu koji čita. „Mi smo i to kako čitamo.“ Volfova brine da način čitanja promovisan kroz upotrebu Interneta, način koji stavlja „učinkovitost“ i „trenutnost“ iznad svega drugog, može da oslabi našu sposobnost za onu vrstu dubokog čitanja što se pojavila kada je jedna ranija tehnologija, štamparska presa, učinila duga i složena štiva nečim sasvim uobičajenim. Ona kaže da mi kada čitamo onlajn imamo sklonost da postanemo „puki dekoderi za informacije“. Naša sposobnost da tumačimo tekst, da stvorimo bogate mentalne veze kakve nastaju kada čitamo duboko i bez ometanja, uglavnom ostaje neupotrebljena.

Čitanje, objašnjava Volfova, nije instinktiva veština ljudskih bića. Ona nije urezana u naše gene kao govor. Mi moramo da naučimo naš um da prevodi opažene znake u jezik koji razumemo. A mediji ili druge tehnologije korištene prilikom učenja ili vežbanja veštine čitanja igraju važnu ulogu u oblikovanju neuronskih kola u našim mozgovima. Eksperimenti pokazuju da čitaoci ideograma[2] kao što je kineski razvijaju znatno drugačija mentalna kola od kola pronađenih kod onih među nama čiji pisani jezik koristi alfabet. Te varijacije prostiru se na različite oblasti mozga, uključujući one koje upravljaju tako važnim saznajnim funkcijama kao što su pamćenje i tumačenje zvučnih i vizuelnih nadražaja. Slično tome, za očekivati je da će kola ispletena našom upotrebom Interneta biti drugačija od onih ispletenih čitanjem knjiga ili nekog drugog štampanog materijala.

Negde 1882, Fridrih Niče je kupio pisaću mašinu – Maling Hansen pisaću loptu, da budem precizan. Njegov vid je slabio, a postalo mu je iscpljujuće i bolno da drži oči fokusirane na stranicu, što mu je često donosilo teške glavobolje. Bio je prinuđen da smanji pisanje, i bojao se da će uskoro morati od njega u potpunosti da odustane. Pisaća mašina ga je spasila, barem privremeno. Kada je ovladao kucanjem na mašini, mogao je da piše zatvorenih očiju, koristeći samo vrhove prstiju. Reči bi ponove tekle iz njegovog uma na papir.

Ali mašina je imala suptilnije posledice na njegov rad. Jedan od Ničeovih prijatelja, kompozitor, primetio je promenu u stilu njegovog pisanja. Ničeova već jezgrovita proza postala je još sažetija, više telegrafska. „Možda ćeš kroz taj instrument ući u novi idiom“[3], napisao je taj njegov prijatelj u pismu, napominjući da, u njegovom sopstvenom radu, njegove „ˈmisliˈ u muzici i jeziku često zavise od kvaliteta olovke i papira“. „U pravu si“, odgovorio je Niče, „naša oprema za pisanje učestvuje u oblikovanju naših ideja“. Pod uticajem mašine, piše nemački mediolog Fridrih A. Kitler, Ničeova proza „pretvorila se iz argumenata u aforizme, iz razvijenih misli u dosetke, iz retorike u telegramski stil“.

Ljudski mozak je gotovo beskonačno savitljiv. Ljudi su nekada smatrali da je naša mentalna mreža, sistem gustih veza uspostavljenih između 100 biliona neurona unutar naše lobanje, u velikoj meri fiksirana kada uđemo u odraslo doba. Međutim, istraživači mozga su otkrili da to nije tačno. Džejms Olds, profesor neuronauka koji rukovodi Institutom za napredne studije Krasnov na Džordž Mejson Univerzitetu, kaže da je čak i mozak odraslog čoveka „vrlo plastičan“.[4] Nervne ćelije redovno raskidaju stare i formiraju nove veze. „Mozak“, prema Oldsu, „poseduje sposobnost da se reprogramira u hodu, menjajući način na koji funkcioniše.“

Dok koristimo ono što je sociolog Danijel Bel nazvao „intelektualnim tehnologijama“ – oruđa koja proširuju naše mentalne pre nego fizičke sposobnosti – mi neizbežno počinjemo da poprimamo osobine tih tehnologija. Mehanički sat, koji je ušao u svakodnevnu upotrebu tokom 14. veka, pruža ubedljiv primer. U knjizi Tehnika i civilizacija, istoričar i kuturni kritičar Luis Mamford opisao je kako je sat „razdvojio vreme od događaja u ljudskom životu i pomogao nastanku verovanja u nezavisni svet matematički merljivih vremenskih nizova“. „Apstraktni okvir razdeljenih vremenskih odsečaka“ postao je „referentna tačka kako za ljudsko delovanje tako i za mišljenje.“

Metodično otkucavanje sata pomoglo je rađanje naučnog uma i čoveka nauke. Ali ono je nešto i odnelo. Kao što je pokojni kompjuterski naučnik sa univerziteta Em-Aj-Ti Džozef Vajzenbaum primetio u svojoj knjizi iz 1976. godine, Moć kompjutera i ljudski um: od suda do proračuna, koncepcija sveta nastala iz raširene upotrebe uređaja za merenje vremena „ostaje osiromašena verzija stare, zato što počiva na odbacivanju onih neposrednih iskustava koja su bila osnov, i zapravo su sačinjavala, staru stvarnost.“ U donošenju odluke kada da jedemo, radimo, spavamo, ustajemo, prestali smo da slušamo svoja čula i počeli da slušamo sat.

Proces prilagođavanja novim intelektualnim tehnologijama odražava se u promeni metafora pomoću kojih sebe objašnjavamo sebi samima. Kada je stigao mehanički sat, ljudi su počeli da zamišljaju da njihovi mozgovi rade „kao sat“. Danas, u doba softvera, počeli smo o da zamišljamo da oni rade „kao kompjuteri“. Ali promene, govori nam neuronauka, idu dublje od metafora. Zahvaljujući plastičnosti našeg mozga, prilagođavanje se javlja i na biološkom nivou.

Internet obećava dalekosežan uticaj na naše saznajne sposobnosti. U radu objavljenom 1936. godine, britanski matematičar Alan Turing dokazao je da bi digitalni kompjuter, koji je u to vreme postojao samo kao teorijska mašina, mogao da bude programiran tako da obavlja sve funkcije bilo kog uređaja za obradu informacija. I tome danas svedočimo. Internet, neizmerno moćan računarski sistem, naša je mapa i naš sat, naša štamparska presa i naša mašina za pisanje, naš kalkulator i naš telefon, i naš radio i naš TV.

Kada Internet „usisa“ neki medij, taj medij bude iznova stvoren po meri Interneta. On ubrizgava sadržaj medija sa hiperlinkovima, treptućim oglasima i drugim digitalnim drangulijama. Na primer, nova i-mejl poruka može da naznači svoj dolazak dok pregledamo naslove na sajtu nekih novina. Rezultat je rasipanje naše pažnje i slabljenje naše koncentracije.

Pored toga, uticaj Interneta se ne zavšava na ivicama kompjuterskog ekrana. Kako se ljudski umovi privikavaju na ludi mozaik Internet medija, tradicionalni mediji moraju da se prilagode novim očekivanjima publike. Televizijski programi dodaju tekstualne trake i iskačuće oglase, a nedeljnici i dnevne novine skraćuju svoje članke, uvode njihove sažetke i pune svoje stranice sa isečcima informacija što mogu lako i brzo da se pregledaju. Kada je u martu ove godine Njujork tajms odlučio da posveti drugu i treću stranicu svakog izdanja sažecima članaka, njegov direktor dizajna, Tom Bodkin, objasnio je da će te „prečice“ pružiti nestrpljivim čitaocima brz uvid u dnevne novosti, štedeći ih „neučinkovitijeg“ načina koji podrazumeva da se stranice novina zaista okreću a članci zaista čitaju. Stari mediji nemaju puno izbora osim da igraju po pravilima novih medija.

Nikada pre sistemi za komuniciranje nisu igrali tako mnogo uloga u našim životima – ili vršili tako širok uticaj na naše misli – kao što to Internet danas čini. Ipak, pored svega što je napisano o Internetu, malo pažnje posvećeno je tome kako nas tačno Internet reprogramira. Intelektualna etika Interneta ostaje nepoznata.

Otprilike u isto vreme kada je Niče počeo da koristi pisaću mašinu, jedan ozbiljan mladić sa imenom Frederik Vinslou Tejlor nosio je štopericu u Midevejl čeličanu u Filadlefiji, počevši istorijski niz eksperimenata čiji cilj je bio poboljšanje učinkovitosti fabričkih mašinista. Sa odobrenjem vlasnika Midvejla, on je regrutovao grupu fabričkih radnika, postavio ih da rade na različitim mašinama za obradu metala, a onda je snimao i merio svaki njihov pokret kao i operacije mašina. Razlažući sve poslove na niz malih, odvojenih koraka a onda ispitujući različite načine da se svaki od njih može da se obavi, Tejlor je napravio skup preciznih uputstava – „algoritam“, danas bismo rekli – za to kako bi svaki pojedini radnik trebalo da radi. Midvejlovi zaposlenici gunđali su zbog novog strogog režima, tvrdeći da ih on pretvara skoro u automate, ali produktivnost fabrike naglo je porasla.

Više od sto godina nakon pronalaska parne mašine, Industrijska revolucija najzad je našla svoju filozofiju i svog filozofa. Tejlorova zategnuta industrijska koreografija – njegov „sistem“, kako je voleo da ga zove – prihvaćena je od strane proizvođača širom zemlje i, vremenom, čitavog sveta. Tražeći maksimalnu brzinu, maksimalnu učinkovitost i maksimalnu proizvodnju, vlasnici fabrika upotrebljavali su studije pokreta-i-vremena da bi organizovali svoj rad i oblikovali poslove svojih radnika. Prema Tejlorovoj definiciji iz njegove čuvene rasprave objavljene 1911, Principi naučnog menadžmenta, cilj je bio da se za svaki posao pronađe i usvoji „najbolji metod“ rada, i tako „gruba iskustvena pravila postepeno zamene naukom u mehaničkim veštinama.“ Kada njegov sistem bude primenjen na sve pojedinačne postupke u ručnom radu, uveravao je Tejlor svoje poslodavce, on će preoblikovati ne samo industriju već i čitavo društvo, stvarajući utopiju savršene učinkovitosti. „U prošlosti je čovek bio na prvom mestu“, izjavio je on; „u budućnosti sistem mora da dođe na prvo mesto.“

Tejlorov sistem je i dalje sa nama; on je ostao etika industrijske proizvodnje. A sada, zahvaljujući rastućoj moći kompjuterskih inženjera i softverskih stručnjaci nad našim intelektualnim životom, Tejlorova etika počinje da vlada i duhovnom sferom. Internet je mašina dizajnirana za učinkovito i automatsko skupljanje, prenos i upravljanje informacijama, i njegove legije programera naumljene su da pronađu „najbolji metod“ – savršeni algoritam – za izvršavanje svakog pojedinog mentalnog postupka u onome što danas opisujemo kao „saznajni rad“.

Guglovo središte, Mauntin Vju u Kaliforniji – Guglpleks – jeste visoki hram Interneta, a religija koja se ispoveda unutar njegovih zidova je tejlorizam. Gugl, kaže Erik Šmit, njegov glavni izvršni direktor, „kompanija je zasnovana na nauci o merenju“ i nastoji da „sistematizuje sve“ što radi. Oslanjajući se na terabajte podataka o ljudskom ponašanju što ih skuplja kroz svoj pretraživač i ostale sajtove, on, prema Harvard biznis rivju-u, obavlja hiljade eksperimenta dnevno, i koristi rezultate da bi poboljšao algoritme koji kontrolišu kako ljudi pronalaze informacije i kako izvlače značenje iz njih. Ono što je Tejlor učinio za ručni rad, Gugl čini za umni rad. Kompanija je objavila da je njena misija „da organizuje svetske informacije i učini ih opšte dostupnim i korisnim.“ Ona teži da razvije „savršenu mašinu za pretraživanje“, koju definiše kao nešto što „tačno razume šta misliš i pruža ti tačno ono što hoćeš.“ Prema Guglovom gledištu, informacija je vrsta robe, korisni resurs koji može da bude „iskopan“ i obrađen sa industrijskom učinkovitošću. Što više pojedinačnih informacija možemo da pronađemo i što brže možemo da izvučemo njihovu suštinu, to postajemo produktivniji kao mislioci.

Kuda to vodi? Segej Brin i Leri Pejdž, nadareni mladići koji su osnovali Gugl tokom doktorskih studija kompjuterskih nauka na Stendfordu, često govore o svojoj želji da pretvore svoj pretraživač u veštačku inteligenciju, mašinu nalik HAL-u koja bi mogla da bude direktno povezana sa našim mozgovima. „Savršen pretraživač je nešto pametno kao ljudi – ili još pametnije“, rekao je Pejdž u jednom govoru pre nekoliko godina. „Za nas je rad na pretraživaču rad na veštačkoj inteligenciji“. U intervjuu Njuzviku iz 2004, Brin je rekao: „Zasigurno bi ti bilo bolje kada bi imao sve svetske informacije direktno prikopčane na svoj mozak, ili kada bi imao veštački mozak koji je pametniji od tvog sopstvenog.“ Prošle godine, Pejdž je na jednom naučnom skupu kazao da Gugl „zapravo pokušava da izgradi veštačku inteligenciju velikih razmera.“

Za dvojicu matematičkih genijalaca koji raspolažu velikom količinom novca i upošljavaju malu armiju kompjuterskih načnika, takva ambicija je prirodna, čak i vredna divljenja. U svojoj osnovi naučni poduhvat, Gugl pokreće želja da upotrebi tehnologiju sa ciljem da, rečima Erika Šmita, „reši probleme koji ranije nisu rešeni“, a veštačka inteligencija najteži je problem danas. Zašto Brin i Pejdž ne bi bili oni koji će da ga reše?

Ipak, njihova olaka pretpostavka da bi nam svima „bilo bolje“ ako bi naši mozgovi bili dopunjeni, ili čak zamenjeni, sa veštačkom inteligencijom je uznemirujuća. Ona otkriva uverenje da je inteligencija prozvod mehaničkog procesa, niz koraka koji mogu da se izdvoje, izmere i poboljšaju. U Guglovom svetu, svetu u koji ulazimo kada idemo onlajn, nema mesta za nejasnoće dubokog razmišljanja. Dvosmislenost ne otvara prostor za uvid već je greška koju treba ispraviti. Ljudski mozak je zastareli kompjuter kom treba brži procesor i već hard disk.

Ideja da bi naši umovi trebalo da rade kao super brze mašine za obradu podataka ne samo da je ugrađena u funkcionisanje Interneta, već je i njegov vladajući poslovni model. Što brže surfujemo – što više linkova kliknemo i sajtova posetimo – to Gugl i druge kompanije imaju više prilika da prikupe informacije o nama i zasipaju nas reklamama. Većina vlasnika komercijalnog Interneta imaju finansijski interes u skupljanju mrvica podataka koje mi ostavljamo za sobom dok letimo sa linka na link – što više mrvica, to bolje. Poslednje što ove kompanije žele je da ohrabre opušteno čitanje ili sporo, usresređeno razmišljanje. U njihovom ekonomskom interesu je da nas od toga odvrate.

Možda ja bezrazložno brinem. Kao što postoji sklonost da se veliča tehnološki napredak, postoji i protivsklonost da se od svakog novog oruđa ili mašine očekuje najgore. U Platonovom Fedru, Sokrat je žalio zbog razvoja pisanja. Strahovao je da će se, kada ljudi počnu da koriste pisanu reč kao zamenu za znanje koje su ranije nosili u glavi, „u njihovim dušama rađati zaborav usled nevežbanja pamćenja“, kako to kaže jedan od likova u dijalogu. I pošto „postanu mnogoslušalice bez nastave, uobražavaće sebi i da su sveznalice, iako su većinom neznalice...jer su postali nazovimudraci a ne mudraci.“ Sokrat nije pogrešio – nova tehnologija često je imala posledice kojih se bojao – ali on je bio kratkovid. Nije mogao da predividi na koje će sve načine pisanje i čitanje da posluže širenju informacija, da podstaknu sveže ideje i da povećaju ljudsko znanje (ako ne i mudrost).

Pojava Gutembergove štamparske prese, u 15. veku, pokrenula je novi krug škrgutanja zubima. Italijanski humanisat Hijeronimo Skvarćafiko brinuo je da će laka dostupnost knjiga voditi intelektualnoj lenjosti, čineći ljude „manje studioznim“ i slabeći njihove umove. Drugi su tvrdili da će jeftino štampane knjige i novine podriti autoritet religije, uniziti rad naučnika i pisaca, i proširiti bundžijstvo i razvrat. Kao što primećuje Klej Širki, profesor Univerziteta Nju Jork: „Većina argumenata upotrebljenih protiv štamparske prese bili su tačni, čak proročki.“ Ali, zloslutnici opet nisu bili u stanju da predvide bezbroj blagoslova što će ih sa sobom doneti štamparska presa.

Dakle, da, trebalo bi da budete skeptični u pogledu mog skepticizma. Možda će se dokazati da su oni koji otpisuju kritičare Interneta kao ludiste[5] ili nostalgičare u pravu; podacima napunjeni umovi izrodiće zlatno doba intelektualnih otkrića i univerzalne mudrosti. A opet, Internet nije alfabet, i premda može da zameni štampasku presu, on pokreće nešto sasvim drugačije. Ona vrsta dubokog čitanja što ga promoviše niz štampanih stranica vredna je ne samo zbog znanja stečenog iz autorovih reči, već i zbog intelektualnih vibracija koje te reči pokreću u našim umovima. U tihom prostoru koji se otvara u neprekidnom, neometanom čitanju knjige, ili u bilo kom drugom činu dubokog razmišljanja, mi pravimo sopstvene asocijacije, izvlačimo sopstvene zaključke i poređenja, gajimo svoje sopstvene ideje. Kao što Merien Volf tvrdi, duboko čitanje nerazlučivo je od dubokog razmišljanja.

Ako izgubimo te tihe prostore, ili ako ih ispunimo „sadržajem“, žrtvovaćemo nešto važno ne samo za nas same, već i za našu kulturu. U nedavno objavljenom eseju, dramski pisac Ričard Forman rečito opisuje šta je u pitanju:

Ja dolazim iz tradicije zapadne kulture, čiji ideal (moj ideal) je bila složena, gusta, katedrali slična struktura viskoko obrazovane i artikulisane ličnosti – muškarac ili žena koji je u sebi nosio lično konstruisanu i jedinstvenu verziju čitavog zapadnog nasleđa. [Ali sada] u svima nama vidim zamenu te složene, unutrašnje gustine sa novom vrstom sopstva – koja evoluira pod pritiskom preopterećenja informacijama i tehnologije „trenutno dostupnog“.

Isceđeni od naše „unutrašnje riznice gustog kulturnog nasleđa“, Forman je zaključio, mi rizikujemo da se pretvorimo u „ˈljude palačinkeˈ– premazane široko i tanko dok se povezujemo sa ogromnom mrežom informacija dostupnih na dodir dugmeta“.

Proganja me ta scena iz 2001. Ono što je čini tako dirljivom i neobičnom je kompjuterov emotivan odgovor na rasklapanje njegovog uma: njegov očaj dok se jedno za drugim kolom gasi, njegove dečije molbe astronautu – „Mogu to da osetim. Mogu to da osetim. Bojim se“ – i njegov krajnji povratak u ono što može da se nazove jedino stanjem nevinosti. HAL-ov izliv osećanja stoji u suprotnosti sa bezosećajnošću karakterističnom za ljudske likove u filmu, koji obavljaju svoje poslove bezmalo sa efiksanošću robota. Njihove misli i postupci deluju unapred određeni, kao da oni slede korake nekog algoritma. U svetu 2001-e, ljudi toliko liče na mašine da se ispostavlja da je mašina najljudskiji lik. To je suština mračnog Kjubrikovog proročanstva: kako počinjemo da se oslanjamo na kompjutere kao posrednike u razumevanju sveta, naša sopstvena inteligencija postaje nalik veštačkoj.

Naziv izvornika: Is Google Making Us Stupid?

Objavljeno u: The Atlantic; July/August 2008 Issue

Preveo: Miloš Šumonja/ Ključne kosti

[1] Italijanski za biti oštro odvojen – prim. prev.

[2] Znak koji predstavlja pojam ili ideju, a ne glasove govornog jezika, kao u alfabetskim pismima – prim. Prev.

[3] Idiom je poseban način izražavanja, svojstven nekoj grupi ili pojedincu unutar određene jezičke zajednice – prim. prev.

[4] Plastičnost mozga jete njegova osobina da se neprestano oblikuje pod uticajem nadražaja koji deluju na pojedinca u nekoj sredini kao i aktivnosti samo pojedinca u toj sredini – prim.prev.

[5] Pripadnici engleskog radničkog pokreta iz 19. veka, koji su za tadašnji težak položaj radništva okrivljivali mašine, zbog čega su smatrali da je razbijanje mašina način da se bore za svoje interese. Ime su dobili po Nedu Ludu, radniku koji je prvi razbio svoj razboj – prim. prev.